petak, 25. veljače 2011.

Alhamijado književnost

Pod pojmom alhamijado književnosti podrazumjeva se književnost na narodnom jeziku pisana arebicom. Naziv je izveden od arapske riječi al adžemije što znači strani, tuđi, nearapski.
U naroda, kod kojih je vladavina Arapa i islamiziranih Turaka trajala duže vremena i gdje je književnost na orijentalnim jezicima dosezala do svog zenita, u njenoj sjnci egzistirala je i književnost na narodnim jezicima, pisna arapskim pismom. To se dešavalo u Španiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji a posebno bogatstvo primjera ovakve književnosti susrećemo u književnosti BiH. Ona je vezana isključivo za muslimansku sredinu i sa književnošću drugih konfesionalnih grupa nema dodirnih tačaka.
U razdoblju nešto dužem od oko tri i po stoljeća živjela je i razvijala se bosanska alhamijado književnost. Najstariji, do sada pronađeni, tekst muslimanske pisane književnosti na narodnom jeziku je ljubavna pjesma “Hirvat turkisi” iz 1588/89. godine od Mehmeda Erdeljca dok je posljednji izvorni tekst alhamijado književnosti “Fikhul - ibadet (šerijatskopravne norme o izvršavanju vjerskih obaveza)” od Muhameda Seida Serdarevića, objavljen u Sarajevu 1941. godine. U istom vremenskom razdoblju egzistirala je i književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima koja je dostigla visok umjetnički stupanj ali to nikako ne zanači da je alhamijado književnost bez umjetničke vrijednosti i značaja.
Alhamijado književnost je raznovrsna, kako po temama: ljubavna, “na narodnu”, rugalice, političke, društvene, intimne, ilahije, kaside, mevludi, udžbenici, epistole, kratke priče, vjerske pouke, mistika, glosari[1] itd., tako i po formama: u prozi često dijaloški oblik, u poeziji raznovrstan stih od pet slogova do osamnaesterca i od sažete lirske forme do razvijene epske poeme. Dakle, nije to literatura sa dva ili tri tematska područja nego je to književnost sa svim temama koje mogu literaturu zanimati. Jedino što začuđuje je veoma mali broj imena autora pojedinih rukopisnih tekstova. Autori su se rijetko potpisivali ispod svojih djela mada su nam pjesnici svoje ime ugradili u stihu i stilu kojim je pjesma ispjevana. To osobito vrijedi za A. Ilhamiju, H. Kaimiju, M. H. Uskufiju, Šejh Abdurahmana Siriju i jednog od posljednjih alhamijado pjesnika - Muhameda Rušdiju.
Po temama raznovrsna alhamijado književnost nije većeg značaja poklanjala ljubavnoj lirici. Ostao je pomen troje autora sa nekoliko pjesama koje samo nagovještavaju talentovane pisce. Od posebnog su interesa i vrijednosti oni bosanskohercegovački alhamijado tekstovi koji govore o društveno-političkim prilikama u BiH u vrijeme osmanskog perioda. Kao crvena nit provlači se, već od početka 17. stoljeća, tužaljka radi nepravde koja je bila prisutna a posebna odjeka dobit će u pjesmi S. A. Ilhamije “Čudan zeman nastade”. Brojni su i drugi tekstovi koji govore o teškom stanju u BiH. Posebno mjesto pripada pjesnicima poput M. H. Uskufija, H. Kaimije, Mustafe Firakija.
Poznato je da je ilhahija pjesma kojom se slavi i veliča Bog. Međutim, u bosanskoj alhamijado književnosti ona ima šire i kompleksnije značenje; ona ne predstavlja samo pohvalu i veličanje Boga, nego većinom poprima obilježje praktičnih uputa o načinu života, o vrijednostima pojedinih islamskih učenja i vjerskih obaveza, o vjerovanju u njih, jer je njihovo izvršavanje samo put do spoznaje Boga, do sticanja Njegove naklonosti i osiguranja čovjekovog ulaska u džennet. Upravo zbog udaljavanja od svog primarnog značenja najveći broj naših pjesama naslovljen je kao ilahija. Sve do pojave Muhameda Rušdije (1825 - 1905) one su bile najpopularnija vrsta književnog stvaranja Bošnjaka i na narodnom i na orijentalnim jezicima.
Ilahije na bosanskom jeziku često su se prepisivale, a učile su se i napamet gdje su se podvrgavale doradi i usavršavanju. Tako je ona od individualne prerasla u kolektivnu narodnu tvorevinu.
Pored poezije razvijala se i prozna alhamijado književnost. Dok u poeziji nailazimo na raznovrsnost tema, prozna književnost je jednoobrazna u svom osnovnom cilju: učenja vjeri, njenim vrijednostima i obredima, te moralno-duhovnih poruka. Svi prozni tekstovi mogu se podjeliti na dvije grupe: tekstovi vjerske pouke i tekstovi poučnog i odgojnog karaktera.
Razvoj alhamijado književnosti se ne završava sa 1878. godinom. Ona se čak intezivira, posebno u štamparskoj djelatnosti i nakon izvršene reforme pravopisa bosanske arebice, koju su uradili Mehmed Dž. Čaušević i Hamdija Mulić. Tako je život arebice produžen do početka 2. svjetskog rata ali se djela nisu širila prepisivanjem nego štampanjem.


[1] glosa – objašnjenje, tumačenje uz učeni tekst; moto, geslo, misao vodilja; kratka karakteristična rečenica koja se stavlja na čelo neke knjige ili članka

Nema komentara:

Objavi komentar