četvrtak, 13. lipnja 2013.

GOSPODIN KOGITO I MAŠTA




Gospodin Kogito nikad nije verovao
majstorijama mašte
klavir na vrhu Alpi
svirao mu je lažne koncerte

nije cenio lavirinte
sfinga ga je ispunjavala odvratnošću
živeo je u kući bez podruma ogledala i dijalektike
džungle nagomilanih slika nisu bile njegov zavičaj
retko se dizao na krilima metafore
potom je padao kao Ikar u zagrljaj Velike Majke
obožavao je tautologiju objašnjavanje

idem per idem[1]

da je ptica ptica
ropstvo ropstvo
da je nož nož
smrt smrt


voleo je ravan horizont
pravu liniju zemljinu težu

2

Gospodin Kogito biće ubrojan u vrstu minores
ravnodušno će primiti presudu budućih istraživača
slova maštu je upotrebljavao za sasvim druge svrhe
hteo je od nje da učini oruđe saosećanja
želeo je da shvati do kraja Paskalovu noć
prirodu dijamanta melanholiju proroka
Ahilov gnev ludost ljudoubicâ
snove Marije Stjuart neandertalski strah
očaj poslednjih Acteka Ničeovo dugo umiranje
- radost slikara iz Laskoa[2] -
rast i pad hrasta - rast i pad Rima
potom da oživljava mrtve
da poštuje savez
mašta Gospodina Kogita ima lepezast pokret
ide precizno od patnje do patnje
nema u njoj mesta za veštačke vatre poezije
hteo bi da ostane veran nesigurnoj jasnosti



[1] Isto istim (dokazivati).
[2] Lasko - pećina na jugozapadu Francuske datirana na 18 do 16.000 godina. U njoj su nađene predstave kineskog konja, soba bikova i soba mačaka a svi radovi su toliko ujednačeni pa postojji mogućnost da ih je radila ista osoba.
Te neobične slikarije datiraju negdje od prije 15.000 godina; zivotinja nacrtana na zidu učestvuje u ritualu lova. Namjera ''slikara'' iz Laskoa nije bio da stvori i iza sebe ostavi umjetničko djelo, već da prizove duhove lova da mu pomognu u borbi za prezivljavanjem. 

nedjelja, 14. travnja 2013.

Breht Rođenim poslije nas


Bertold Brecht ROĐENIMA POSLIJE NAS


1.

Zaista, živimo u mračnim vremenima!
Bezazlena riječ je glupava. Glatko čelo
Označava bezosjećajnost. Smijač
Još samo nije primio
Strašnu obavijest.

Kakvo li je to vrijeme u kojemu je
Razgovor o drveću gotovo zločin
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima!
Onaj koji tamo mirno prelazi ulicu,
Je li pristupačan prijateljima
U nevolji?

Istina je: još zarađujem koliko mi treba
Ali vjerujte mi: to je samo slučaj. Ništa
Što činim ne daje mi prava da se do sita najedem
Slučajno sam pošteđen. ( Ako me izda sreća, izgubljen sam. )

Kažu mi: Ti jedi i pij! Budi sretan da imaš!
Ali kako mogu jesti i piti ako
Gladnome otimam što jedem i
Moja čaša vode nedostaje skapavajućem od žeđi?
Pa ipak jedem i pijem.

Rado bih bio mudar.
U starodrevnim knjigama stoji što je mudro:
Držati se daleko od svađa svijeta i kratki vijek
Provesti bez straha.

I još, izlaziti na kraj bez sile,
Na zlo odgovarati dobrim,
Ne ispunjavati vlastite želje već ih se odreći,
Važi kao mudro.
Sve to ja ne mogu:
Zaista, živim u mračnom vremenu!

2.

U gradove sam došao u doba nereda
Kada je vladala glad.
Među ljude sam došao u doba meteža
I pobunio se s njima.
Tako prođe moje vrijeme
Dosuđeno mi na Zemlji.

Jelo sam jeo između bitaka
Lijegao sam na spavanje usred ubojica
Ljubavlju sam se nepažljivo bavio
I prirodu nestrpljivo gledao.
Tako prođe moje vrijeme
Dosuđeno mi na Zemlji.

Snage su bile skromne. Cilj je
Ležao u velikoj daljini.
Bio je jasno vidljiv, premda za mene
Jedva dostižan.
Tako prođe moje vrijeme
Dosuđeno mi na zemlji.

3.

Vi, koji ćete izroniti iz potopa
U kome smo mi potonuli
Sjetite se,
Kad govorite o našim slabostima
I mračnim vremenima kojima ste izbjegli.

Jer mi smo prolazili, češće od cipela zemlje mijenjajući,
Kroz ratove klasa, očajni
Kad je bilo samo nepravde, a ne i pobune.
A pri tome znamo:
Čak i mržnja protiv podlosti
Izobličuje lice.
Čak i bijes zbog nepravde
Ogrubi glas. Ah, mi
Koji smo htjeli utrti put prijaznosti
Nismo sami mogli biti prijazni.

No vi, kad se jednom zbude
Da je čovjek čovjeku pomagač,
Sjetite se na nas
Milostivo.

utorak, 21. veljače 2012.

Amina Buljubašić učenica 2. razredada srednje škole


VJEČNA ČEŽNJA

Osjećaš moje usne
žudiš za njima, i dan, i noć
približiš im se, a one, rumene, rosne, se ne daju
I opet ih stižeš, o leptiru,
a one, kao latice ruže, se otkinu iz tvog zagrljaja
čezneš za njima kao lud
ne znaš da li si to ti
ili Medžnun iz tebe gori
Da te pitam da li bi popio vino iz Gertrudinog pehara
nakon što ih osjetiš
bez sekunde razmišljanja
rekao bi: da
i što je još gore - to bi učinio
doživio bi Verterovu sudbinu
ne bi se zapitao kome bi pripale nakon tebe
a ako bi, izgarao bi u želji
da ih prekriva tvoja sjena.


DALJINA

Daleko sam, daleko
južnije od juga
sjevernije od sjevera
dalje od najdalje daljine
dublje od najdublje dubine
duboko u jami tmine
daleko u plaštu tame
dalje od glasa tišine
dalje od ćutanja buke
dalje od neizrečene riječi
dalje od kazane misli
i još dalje
i još dublje
dalje od najdalje daljine
dublje od najdublje dubine.


NEDOSTIŽNA SREĆA

Dosadno je više pisati o sreći, zadovoljstvu
Sreća je samo iluzorni san
san kojeg možemo poistovjetiti sa smrću
jer se nikada više nećemo probuditi
i osjetiti snagu života
Njena realnost je odavno zakopana
u grobove žurbe hipnotisanog svijeta
Nestala je u prašini sukoba sa pesimizmom
pesimizmom da je drugi sretniji od mene
i da me čeka u budućnosti ta
nedostižna sreća.

srijeda, 15. veljače 2012.

Irfan Horozović PARABOLA O MINOTAURU




Labirint je ispunjen pričama. I sjenama priča.
Tako se kristalizira jezovita kaza o laboratorijskom gradu, gdje je svaki čovjek ponaosob biološki samac, gdje se preciznim predviđanjem i pritiskom kidaju veze između ljudi, zmija klaustrofobičnosti se pretvara u sindžire na njihovim nogama i oni su neprekidno u poziciji paradoksalnog izbora između iluzija mogućnosti u stiješnjenom i sve tješnjem životu.
Kroz Grad prolaze zračna bića pokraj Minotaura, njegovih stražara i gonilaca, odjevenih u kožu daždevnjaka i obilježenih znako­vima od kojih bije jeza, kao i od njihovog oholog pogleda, toliko nalik pogledu insekta. Zapečaćena su vrata u ljudskim očima. Provaljene su kapije. Zijevnuli su ponori nekih, u snoviđenjima slućenih, smrtonosnih dvogleda. Zaista, ko nas promatra iz insektovih očiju.
Uistinu, Minotaur je jezovit, jer on sam ne primjećuje svoju nakaznost. On je ne krije. On je ističe kao obrazac i uzor. Metamorfoza se doživljava kao oslobođenje, kao novi, jedini mogući princip života.
Pamtim: bio je snijeg, bila je studen, stenjala je bijela zemlja. Skupili smo se na starom banjalučkom groblju Stupnica da se oprostimo od Ibrahima Hadžića. Ibro je bio zidar, graditelj kuća, i u svojoj osam­desetoj godini još toliko jak da je mogao jednom rukom podići čovjeka uvis. Životopis tog vedrog herkula oduševio bio svakog ljubitelja priča, naročito oni dijelovi koji pripadaju mladosti i momaštvu. I ništa tom skromnom čovjeku nije nedostajalo. Izdavale su ga jedino oči. Vid mu je tančao. Kao da se udaljavao od slika svijeta i jurio za nekim drugim slikama, onima za kojima je istinski žudio.
- Oprosti, sine. Ne vidim ti ja više ništa - govorio bi kad bih ga pozdravio i kad bi se on zainteresirao ko ga to pozdravlja. A meni su kroz glavu prolazile slike i priče koje sam čuo, neke i od njega samog, iskazane jednostavnošću koja zapanjuje. Stajali smo u stiješnjenom gradu, u Labirintu, kojim njegovi istinski stanovnici mogu koračati samo sa zebnjom, a on je na moje pitanje odgovorio: - Sve je ovo Božija kazna.
Čudno mi je bilo. I sad je. Čuo sam mnogo puta te riječi, sa različitim podtekstom, ali nikad ih nisam mogao prihvatiti. Čak i da se suočim licem u lice sa samim Derdžalom i sa Životinjom. Nekoliko dana kasnije saznao sam da se Ibrina duša odijelila od njegova stamenog tijela, na molitvi, u najstarijoj i najljepšoj banjalučkoj džamiji Ferhadiji. Baš onako kako je žudio, baš onako kako mu je bilo zapisano: iz skučenog, u otvoreni, veliki grad.
Na dženazi je, za banjalučke prilike u ovom vremenu, bilo zaista mnogo ljudi. Nikad tako čudno, nikad tako sabrano nisu ajeti doticali moje uho, kao u tim trenucima dok su smetljarska kola tandrkala ulicom pokraj Stupnice, gore - dolje, i dok je neko povremeno pucao sa Šehitluka, zarivajući svoje metalne opomene u slova uspomena. Minotaur nas je neprekidno opominjao na svoju prisutnost. Čovjek je da se preispituje. Često sam razmišljao o tome kako će mi život proteći dosadno i kako ću moći isplanirati svako putovanje, svaku ukradenu avanturu, koju ću kao plijen dovlačiti u brlog zavičaja i gostiti se njome poput svakog senzibilnog grabljivca. Međutim, u knjizi u kojoj smo zapisani, naša suđaja je prekrižila neke stranice ili mi naprosto nismo bili svjesni Teksta koji slijedi. Moja sudbina je da me nema.
Sve što se dogodilo u Labirintu dovodi samo do te istine. Ja sam jedan među hiljadama onih koje je Minotaur stavio na svoj popis. Najednom smo svi mi na ovoj dženazi bivši ljudi. Najednom smo svi mi na ovoj dženazi zapravo na svojoj dženazi. Prethodnici Minotaur a koji je došao u naš grad i markirao u njemu svoj Labirint, idući od tačke do tačke za pečatom smrti, križaju jedno po jedno naša imena, ulaze u naše puste sokake, još tople krevete i otvaraju nam samo jedan put: put u Donji Labirint, onaj o kojem je govorio Herodot i o kojem može svjedočiti jedino pijesak, jedino ova tvrda zemlja po kojoj bezazleni snijeg ispisuje svoju planetarnu brigu. Da lije tako nešto mogla naslutiti Pasifaja dok se uvlačila u šuplju drvenu kravu? Nije li ona dala mitu element čovječijeg, žudnju za nasiljem, žudnju za ubijanjem? Izmišljeni bodež, odnjegovan u ritual­nim pričama, na kraju se zario u srca onih koji nisu bili svjesni da je Labirint njihov dom.
Poslije dženaze, našao sam se na istom putu sa Alijom, koji je neka vrsta dobrog duha Grada, kojeg dobronamjerni smatraju osobenjakom, a nestrpljivi i netrpeljivi gradskom budalom. Priča o Aliji počela se raspredati u vrijeme kad sam bio dječak (on je nešto stariji od mene), tj. kad je Alija odlučio da čini samo dobra djela i da čisti Grad. Uvijek je u povijesti ovog grada bilo takvih ljudi. Možda je to ona psihička veza koja grad čini bićem, ta nevidljiva korespondencija sa svima, bez pose­bne organizacije i cijene, na isti način na koji to čine kiša i sunce. Alija je uvijek više razgovarao s golubicama i Vrbasom, negoli s ljudima. Ipak, postoje mjesta na kojima se on gotovo uvijek može sresti. Jedno od takvih mjesta je dženaza. On koji je uvijek imao vlastiti pogled na svijet, izražen kroz brojeve i kroz igru sa sličicama "Životinjsko carstvo", na dženazama je bio posve posvećen, kao da se oprašta od najbližih.
Njegova igra sa "Životinjskim carstvom" bila je čudna komuni­kacija koju nikad nisam u potpunosti shvaćao. Dovoljno je bilo reći mu broj sličice i on je znao koja je životinja naslikana. Igra je mogla teći i obratno. Neko bi rekao koja je životinja na slici, a Alija bi rekao broj. Pamtio je beskrajno dugi niz brojeva koje su dokoni igrači zapisivali na papiru. I svi su se čudili i svi su se smijali i niko nije znao zašto je to potrebno. Ali, njegovu pravu igru sam shvatio tek kad je neko rekao broj sličice, a Alija izgovorio:
-  Avdo Tica. Vodomar.
Na slici je bio vodomar. Međutim, svi koji su poznavali Avdu Tiču, pasioniranog ribara i biciklistu sa zamjetnom grbom, morali su se složiti da je on posve nalik vodomaru i po svom zanimanju i po karakteru.
Tako je Alija imao za svaku sličicu neko ime. Plašio se ili ga izgovarao sa dragošću, ovisno već o tome koja je životinja bila u pitanju.
Koji broj? O to je Nuskina sestra. Divlja golubica.
Jednom je neko otvorio čokoladu, sakrio sličicu i izgovorio njen broj. Alija je sav pretrnuo. Bio je to broj čegrtuše.
Alija je raskrilio ruke i zamucao. Izgovorio je ime banjalučkog policajca kojeg smo svi poznavali. Bar po imenu. Njegova vještina s pendrekom bila je glasovita. Alija je bio uznemiren kao da još uvijek osjeća strah od susreta sa zvečarkom. Sjećam se, bilo mije to čudno, jer ni pretpostavljao nisam koliko je Alija u mladosti dobio batina od Čegrtuše i onih koji su sa Čegrtušom bili u istom klupku. A Čegrtuša je danas, kao i mnogi iz klupka na svom čegrtušastom pijedestalu od kojeg sve oblijeva jeza.
Iz prostorije sa ledenim pijedestalom kreću progonitelji u sve prolaze Labirinta.
Pomislio sam, dok smo se penjali kroz snijeg, uz Dolac, kako njemu sad izgleda naš Grad - Labirint i kako je sve poredao brojeve u tom bestijariju.
-    Je li ikad bilo gore nego sad, Alija? - upitao sam ga.
- Bilo je - rekao je on potpuno sabrano i lucidno - kad je bilo isto vako, ali se nije znalo da je vako.

subota, 11. veljače 2012.

Mustafa Smajlović ĆUPRIJA POD VODOM




Ta Ferhat-begova ćuprija i svačiji put bili su jedine građevine koje je sagradila ljudska ruka u uskom, Horajskom klancu, od vodopada do riječice Dostinja, do njenog poniranja u Drinu.
Pogledom u dolinu, makadamski put, koji je s jedne strane gotovo okomito padao u ambis, a s druge se peo jednakom oštrinom prema drugom dijelu planine, ličio je na tanki, svileni gajtan na kome je visila bijela kamena ćuprija. Kako se ovom graditeljskom biseru u divljini, radi nepristupačnosti terena, nije moglo lahko prići nizvodno kao ni uzvodno, ljudsko oko ga nikada i nije moglo cijelog sagledati. Biser je, kažu, ljepše sijao kada se gleda odozdo, iz vode. Taj malehni iskorak kamena u oštrom procjepu između stijena i vode, koštao je svog graditelja glave. Nesreća se dogodila u završnoj fazi gradnje. Zadivljen ljepotom svoje ćuprije Ferhat-beg Šeta je zaželio da svojom rukom uzida posljednji kamen, okliznuo se i sunovratio u ambis. Drugi su završili njegovu zadužbinu.
Stotinu i kusur godina kasnije, izgradnjom hidrocentrale u Perućici, Drina će poteći uzvodno. Zajedno s donjim tokom riječice Dostinja nestat će i Ferhat-begova ćuprija. Potopljena u Drinskom jezeru, zauvijek je izgubila smisao svog postojanja.

***

Bilo je rano proljeće kada je Ferhat-beg Šeta dojahao na konju do Horajskog klanca. Dalje, dolje, kuda nije mogla konjska noga, Beg će saći pješice. Tamo, na mjestu gdje su stijene bile najbliže jedna drugoj i gdje je Dostinja bila najuža, donio je odluku da sagradi most. Ako uspije spojiti dvije obale, pomislio je, put do cilja skratit će za pola dana. Brže će se stizati preko bespuća do pitomih krajeva.
Brže i bliže!
Saznanje, da će drugima i sebi uštedjeti vrijeme koje sve drugo nosi sa sobom, ispunit će Ferhat-begovu dušu ljepotom. Druga spoznaja ubrzat će rad njegovog srca: takvu priliku čovjek samo može poželjeti - ljepše dobro se ne može učiniti na dunjaluku kao što je gradnja ćuprije!
Zagledan u ono što već njegove oči vide, tu, između procjepa stijena, Ferhat-beg će prošaputati molitvu: - Bože Svemilosni, daj mi snage, strpljenja i zdravlja da svoj naum sprovedem... Od ćuprije koja će svakom Tvom robu zatrebati, boljeg dobra ne mogu ljudima dati dok Ti budem pod suncem hodio!
U jednom trenutku učinit će se Ferhat-begu kako mu šapat odnose brzaci Dostinje i on će svoj pogled usmjeriti uz stijenje, prema komadiću modrog neba, i glasno će proučiti istu dovu.
Kažu, taj dan se Ferhat-beg Šeta nije vraćao iz Horajskog klanca dok zvijezde nisu okitile nebo.
Odmah sutradan dao se na posao... Uvjeren, kako mu se već od nauma otvaraju džennetske kapije, on će po župskom vilajetu početi probirati naposlušnije i najodanije ljude, najvještije klesare i najbolji kamen.
I nazivi višegradskožupskih naselja puno su kazivali onome ko je tražio dobre majstore: Žlijeb, Dubovo, Presjeka, Kamenica...
Beg će svojim podanicima kazati ovo: - U Žlijebu najbolje žlijebe, u Dubovu najbolje dube, u Presjeci najbolje prosijecaju ..., a u Kamenici najbolje poznaju dušu kamena. Takvi mi trebaju!
U jedno je bio najsigurniji: samo s najboljima može započeti gradnju u Horajskom klancu!
Pitat će ga jednom, i ne jednom: - Ferhat-beže, koliko ti treba ljudi?
- To još ni ja ne znam! - odgovarao je.
Jednom, i više ni jednom, upitat će ga i ovo: - Ferhat-beže, a kakv kamen hoćeš za svoju ćupriju?
- Hoću takav kamen koji se bez lijepka lijepi i koji, bez voska, s drugim kamenom srasta... Takav kamen postoji samo u Horajskom klancu!
Begovom odgovoru ništa se nije moglo oduzeti i ništa dodati. I njegova šutnja kazivala je ovo: ćuprija mora biti sagrađena od onog istog kamena koji Horajski klanac čini vječnom tvrđavom. Svaki drugi kamen Horajske stijene bi odbacile kao strano tijelo.
Na pitanja onih, koji su u promišljanju griješili, Beg je, uz osmijeh, odgovarao kratko: - U ustima je mokro pa se jezik oklizne!
Ono, što je Begu gasilo osmijeh na licu, bila je čvrsta spoznaja da ne smije žuriti. Na pripreme je trošio mudrost i strpljivost, ali ni manje ni više, nego onoliko koliko je trebala da sazrije odluka o polasku u Horajski klanac. Do tada, on će sačekati da njegovi poslušnici počnu sanjati most «kojeg ima da ima i onda kada su oči zatvorene!»
Drkčijom bojom glasa i drukčijim izrazom lica kazat će im ovo: - Ćupriju prvo moramo sagraditi u našim glavama, a onda ćemo je, gotovu, prenijeti tamo gdje će da vjekuje!
Pričat će im Ferhat-beg o ćupriji, danima i noćima, tako i toliko, sve dok im se nije bijelim kamenom zabijelila u snu. Sanjat će je sve dok im nije na jeziku otežala.
Jedni su sanjali most, takav, kakvog je i Beg vidio zatvorenih i otvorenih očiju, drugi su sanjali drukčiji most, kakvog možda nema na bosanskim rijekama, a treći, kakvih je sve manje bilo, sanjaše ćupriju bez oslonaca. za takve, kojima je kamen visio u zraku, Beg je odmah određivao poslove na prekopavanju puta...
- Ono što ne može biti u stvarnosti, ne smije biti ni u snu! - govorio je Ferhat-beg i kroz svoje sito i rešeto prosijavao ove od onih. U situ će ostati oni kojima će Beg kazati: - Vi ćete graditi ćupriju!
Za to vrijeme put do gradilišta bio je prokopan i utaban. S obje strane klanca. Gradnja je mogla početi ..., a počela je s Begovom komandom: - Eto vas, a eno i kamena!
Zašutjet će jezici, a zakliktat će dlijeta, macole, čekići i ini silni halat. Od kliktaja željeza i jeke kamena odjekivat će Horajski klanac tako u toliko da će i Ferhat-beg promuknuti uzvikujući da ga čuju i oni s druge strane obale: - Ee-h-eeej, kamen na kamen... he-e-ej, kamen uz kamen i eto ćuprije-e-e!
Neće proći ni ljetne vrućine, a pokazat će se kako je gradnja mosta na Dostinji đavolski posao. Jednostavno kazano, gotovo ništa nije išlo onako kako je Ferhat-beg zamislio u svojoj glavi. Na najvećim vrućinama kada je vodopad Dostinje curio niz okomite stijene, pogodi srčana kap najboljeg Ferhat-begovog zidara Idriza Gušu. Od onog kamena, kojeg je nesretni zidar mislio ugraditi u ćupriju isklesaše mu Kameničani nišan. Dženaza će nekoliko dana odgoditi gradnju...
Na Idrizovom mezaru Ferhat-beg će kazati ovo: - Ako ovom rahmetliji nije bilo od dragog Boga suđeno da sagradi ćupriju na Dostinji, jeste vama koji ga ispraćate... Srcem i dušom od Svevišnjeg išćem za Idriza rahmet, da ga džennetskim baščama nagradi, a vama, koji ga pratite molim za selamet..., da s hajrom i hairli ćupriju privedete kraju!
Druga, teža nevolja stići će sa jesenskim kišama. Kad Bog hoće dati, od provale oblaka kao da se svi ovodunjalučki potoci sliše u Horajski klanac. Dostinja podivlja. Najmutniji i najjači talas vode potkopa i ponese građevinu...
Sve je ličilo na razvaljen mravinjak kojeg sitni mravi zalud pokušavaju zaštititi i, u metežu, vukući mokre i preteške mrvice, prevrću se i dave u nemoći da bilo šta učine korisno za ono što se ne može sačuvati. Ni tada, kada je mutna voda punila usta spasitelja i davljenika, Ferhat-beg nije odustajao. Poturao je svoje tijelo tamo gdje se kamen otkidao i nestajao u matici vode. Činio je ono u šta je bio uvjeren da je najbolje činiti. Zasukanih rukava, mokar do gole kože, svojim primjerom branitelja gradnje ulijevao je snagu drugima da istraju. Znao je, tu je riječ podrške nemoćna. Ni oni, koji su brinuli više o njemu nego o ćupriji nisu ga mogli odvratiti da svoju glavu poturi u zaštitu građevine koja se raspadala u naletu divlje vode.
Na sreću, dogodilo se ono što je samo moglo biti volja Božija.
Kiše će stati i voda će splasnuti!
- Bog nagrađuje one koji se ne predaju - kazat će Beg i odahnut će.
Odahnut će i neimari, među kojima se graditeljskim umijećem i nesvakidašnjom spretnošću isticao Jakub Čakar. Ovaj graditelj, niskog rasta, ali dugih koščatih ruku, jedini je smio s teretom koračati čeličnim užetom zategnutim iznad provalije. Kako je uže bilo oštećeno na sredini, tako da je zarezani dio žice stršio u obliku slova S, drugi su odbacivali svaku pomisao da mogu uraditi ono što je Jakub radio: s kamenom u naručju poput najspretnijeg artiste u cirkusu, skakutao je po užetu s jedne na drugu stranu obale. Jakub je i u drugim poslovima bio ispred drugih. Uz vještinu zidanja, u čemu mu nije bilo premca, mogao je na rukama hodati po kamenom zidu koji je visio iznad vode i stijena. Radi takve njegove smjelosti i spretnosti plijenio je poštovanje kod drugih. I dok su mu se drugi divili, ne skrivajući oduševljenje, Ferhat-beg je strahovao da ga takvi šejtanluci ne koštaju glave. Kazat će: - Jakube, ohani sa tim šejtanlucima... Bolje je za tebe, ali i za ćupriju! Valja nam je završiti!
Kako je Jakub sa neskrivenim emocijama volio i poštovao Ferhat-bega, nije mu trebalo dva puta govoriti. Primirio bi se i najozbiljnije nastavljao veliki posao.
Još jednom će građevinu zadesiti poplava. Još jednom će neimari počinjati graditi ispočetka, a onda će dolaskom suhe zime gradnja očvrsnuti i tako se jednom za svagda otrgnuti od mogućih poplava. Beg će to mudro kazati: - Ono što je ostalo u prvoj i drugoj poplavi, i ovo što smo na ostatku sagradili, više ne mogu ni gromovi porušiti!
Kamen uz kamen, kamen na kamen, rasla je građevina. Sa svakim uzidanim kamenom rasla je i snaga u graditeljima koji su poslom i odanošću činili Ferhat-bega pobjednikom nad vodom što je poraženo hučala dolje, duboko u procjepu stijena. A gore, visoko iznad stijena, činilo se Ferhat-begu, i oblak je postajao kamen što pokriva i čini bezbjednim njegove neimare u odlučnoj nakani da jednom zauvijek spoje dvije obale. Između neba, koje će se oglasiti sokolovim kliktajem i vode, što se razbija i kida na oštrim stijenama, Ferhat-begov kamen se savijao u luk zajedno sa njegovim srcem. Ali, tek početkom narednog ljeta taj bijeli luk dobit će onaj željeni oblik kakvog je Beg vidio u svom snu...
Ležeći pod stablom izbeharale trešnje na Brijegu, licem okrenut nebu, on će usniti ovo, ovako: niz vodopad Dostinje kliznu ogromna sjajna kugla i dolje, između vode i stijena, uz snažnu eksploziju od koje zagluhnu svijet, rasprsnu se u hiljade komadića. Horajski klanac prekri ljubičastoplava svjetlost, a onda, iz te magle, izroniše dvije labudove glave. Te dvije bijele labudove glave će se okrenuti jedna drugoj i dodirnut će se vrhovima kljunova. Tek će se dogoditi čudo, koje će probuditi snivača. Bijele ptice će se od poljupca okameniti!
Kako god tumačio san, Ferhat-beg će imati jedno na umu: - Ništa ne može biti drugo do ono što mora biti - gradnju ćuprije privodim kraju!”
Bit će to onaj dan, kad je bilo suđeno...
Trebalo je ugraditi još samo jedan kamen i eto ćuprije! Taj posljednji kamen trebala je ugraditi Ferhat-begova ruka. Prije nego što je kanio ovo učiniti, pomislit će ovako: - Onog trenutka, kada se i taj kameni broš uklopi u tu sjajnu, bisernu ogrlicu od dodira moje ruke zazvonit će kamen poput harfe takvim zvukom kakvog ljudsko uho nije prije čulo!
U zanosu, zakoračio je s kamenom u naručju. Noga je kliznula niz kameni zid...
Kažu, onaj kamen, koji je sa Ferhat-begom završio dolje, duboko između vode i stijena, nije ugrađen u ćupriju. Poboli su ga na vrh njegove glave, tamo gdje je ukopan.
Nišan i Ferhat-beg su ostali na suhom. Vode Drinskog jezera su poplavile ćupriju i još teku uzvodno!

nedjelja, 15. siječnja 2012.

Dževad Karahasan O UMJETNOSTI UMIRANJA



Nismo mi grešni samo zato što smo jeli s
drveta saznanja, nego i zato što još nismo
jeli s drveta života.
Franz Kafka
Od Tacita saznajemo da je Petronije Arbitar bio optužen za sudjelovanje u Pisonovoj zavjeri protiv Nerona. Već Tacit indirektno izražava uvjerenje da je to bila kleveta, a nama danas, sa historijskim iskustvima koja imamo i s poznavanjem naše epohe, te s lijepom mogućnošću da čitamo Petronijevu prozu, potpuno je jasno da to ne može biti istina. Zavjere su uostalom toliko naporne i dosadne da u njima naprosto ne može sudjelovati čovjek koji je u dekadentnom Neronovom Rimu zaslužio titulu arbitra elegancije (arbiter elegantiarum ili, kako ga Tacit naziva, elegantiae arbiter). Da bi sudjelovao u zavjerama protiv vladara čovjek mora ispunjavati barem dva uvjeta: prvi je da bude potpuno lišen smisla za humor, a drugi je da ima višak vatre. Odsustvo smisla za humor oduzima mu distancu od sebe samoga i tako mu omogućuje da o sebi dobro misli, to jest da sebe uzima strašno ozbiljno, a višak vatre mu daje mjeru fanatizma neophodnu za uvjerenje da se svijet može popraviti i da upravo on može uraditi taj posao. Revolucionari nemaju smisla za humor, to je za jedan tip ljudi argument protiv revolucije, a Petronije Arbitar po svemu sudeći pripada tom tipu ljudi. On očigledno ne ispunjava ni jedan od spomenutih uvjeta, već ideja da u svom romanu Satirikon ujedno parodira Odiseju i grčki ljubavni roman, koji je svojevrsna parodija, koliko god nenamjerna, Odiseje, jasno pokazuje koliko mnogo smisla za humor i koliko malo vatre on ima.
A iz toga je opet sasvim jasno da se on nije ni pokušao braniti od klevete. Ako ima nešto napornije i dosadnije od zavjere, to je pravdanje i dokazivanje svoje nevinosti. Osim toga, ima nešto uvredljivo i neotmjeno u pravdanju i dokazivanju očiglednoga, tako da će jedan Arbiter elegantiarum rado pristati na to da bude osuđen, makar bio nevin, ako je to jedini način da izbjegne jednu tako nedostojnu rabotu. (Valjda zato klevetnici i prostaci uglavnom vladaju takozvanom javnošću – klevetom ili čak samo prijetnjom klevete oni bez problema većinu pristojnih ljudi otjeraju na rub javnog prostora.) Umjesto da se pravda, Petronije se na nekom posjedu u Cumae zatvorio od svijeta i okružio ugodnim sugovornicima, lijepim plesačicama i sviračicama, dobrom i vještom poslugom koja zna pripremiti i poslužiti dobro jelo i piće, pa se otisnuo u svoju posljednju gozbu.
Prije izlaska među goste, prerezao je vene i podvezao ih iznad mjesta na kojem su presječene, tako da je po svojoj volji mogao naizmjenično opuštati povez i puštati krv da teče, a onda ga stezati i tako zaustavljati krv. Zabranio je svaki znak i svaki trag tuge ili brige na licima posluge, zabranio je sve ozbiljne ili tužne teme u razgovorima s prijateljima, htio je, po svemu sudeći, da mu posljednji sati života proteknu onako kako je protekao veći dio tog života. Uživajući u probranim jelima i najboljim vinima, u plesu i muzici vrhunskih umjetnica, uživao je i u naglašeno frivolnim razgovorima s prijateljima, kao što je činio cijelog života. Sve teške i ozbiljne teme bile su isključene iz tih razgovora, svaka pouka i sve velike riječi, kao što su vrlina i smisao, bile su zabranjene, a poučavanje je bilo dozvoljeno ako se odnosilo na osjetilni užitak. Tako je Petronije proveo svoju posljednju noć, opuštajući povez na svojim rukama i puštajući krv da otiče, a onda ga pritežući da zadrži život u sebi još neko vrijeme koje će posvetiti frivolnosti i neposrednom tjelesnom užitku.
Ovo umiranje tijesno korespondira s Petronijevim djelom, toliko da bi se za njega bez rezerve moglo reći ono što se govori za one rijetke pisce koji su svoj život i djelo obilježili uzvišenim patosom, naime to da je on svoju književnost doslovno živio i na kraju umro u skladu s njom. Ono što znamo o njegovom romanu Satirikon (Satyricon) očigledno pokazuje da je on zamišljen kao parodija Odiseje (24 knjige, putovanje kao osnova radnje, herojska i to gotovo isključivo grčka imena likova, kao što su Agamemnon, Kirka, Ganimed). Satirikon istovremeno parodira, i to još mnogo očiglednije, grčki ljubavni roman. Taj roman u pravilu počinje svadbom ili vjeridbom djevojke i mladića obdarenih izuzetnom ljepotom, koja je u isti mah božanski dar i prokletstvo. Neposredno nakon vjeridbe ili svadbe mladi par kreće na putovanje, koje se pretvori u višegodišnje lutanje, tokom kojega oni tragaju jedno za drugim. Tokom tog lutanja, odnosno potrage za voljenim, njih otimaju razbojnici i gusari, prodaju ih u roblje i kupuju razni ljudi koji se na prvi pogled zaljubljuju u njih, na njihovu čast i čednost nasrću nebrojeni zli i dobri ljudi... Oboje sačuvaju svoju ljubav, čast i čednost, koliko god dugo lutanje trajalo i kako god teška bila iskušenja kojima su bili izloženi, tako da se na kraju romana, kad se nađu, svom bračnom životu mogu posvetiti puni vrline, čisti i vedri, kao da se od polaska na putovanje do ovog susreta na kraju romana ništa nije dogodilo. Satirikon je ovome modelu sličan toliko da se „paralelnost“ ne može previdjeti, a različit je od tog modela toliko i tako da se ta „paralelnost“ na prvi pogled prepoznaje kao parodija. Roman pripovijeda putovanje i lutanja mladih ljubavnika, koji se uvijek iznova razdvajaju i traže, susreću i razilaze. Tokom putovanja su izloženi stalnim iskušenjima, gotovo svi ljudi koje susreću nasrću na njihovu čast i čednost, tako da se njihovo putovanje pretvara doslovno u iskušavanje i provjeru njihovoga karaktera, ali i postojanosti njihove ljubavi. Dakle upravo kao u grčkome ljubavnom romanu. Samo što ljubavni par o kojem se u Satirikonu pripovijeda čine dva muškarca, Enkolpius, koji je ujedno pripovjedač, i njegov mladi ljubavnik Giton. Za razliku od junaka grčkog romana, oni podliježu svakom ili gotovo svakom iskušenju pred kojim se nađu, tako da svoju „čast i čednost“ ozbiljno uzimaju jedino u retoričkim vježbama kojima se povremeno prepuštaju. Umjesto da, poput junaka grčkog ljubavnog romana, putuju morima i dalekim državama, padajući u ruke razbojničkim vođama i vladarima zbog oluja i ratova, Enkolpius i Giton skitaju po provincijama apeninskog poluotoka, padajući u ruke sitnim trgovcima (kojima se, ponekad, uostalom dobrovoljno predaju) i bježeći ispred preprodavača na pijacama, kojima su pokušali ukrasti neku sitnicu. Bogatstvo i raskoš oni ne upoznaju kod vladara, kao ljubavnici grčkog romana, nego kod oslobođenog roba Trimalhiona, koji je vjerovatno prvi među junacima evropske književnosti pokazao da neizmjerno bogatstvo nudi najbolje uvjete za demonstraciju manjka ukusa, takta i pameti. I tako dalje, i tako dalje; sve što je karakteristično za grčki ljubavni roman prisutno je i u Satirikonu, samo izokrenuto kao u ogledalu, dakle prisutno je u svojoj parodijskoj varijanti.
Svakome ko je pročitao ono što je sačuvano od Satirikona jasno je da je Petronije Arbiter prvi veliki majstor parodije u evropskoj književnoj tradiciji. A kao majstor parodije pokazao se i u životu, to jest u smrti. Njegovo umiranje je, naime, bilo organizirano, doslovno inscenirano, kao očigledna parodija Sokratovog umiranja.
Prisjetimo se: Sokrat je oklevetan da kvari omladinu i osuđen na smrt zbog nepoštivanja bogova atenske države, uvođenja novih božanstava i zavođenja mladih. Svi su njegovi suvremenici u Ateni, njegovi prijatelji i učenici, tužitelji i sudije, svjedoci i šutljiva većina, svi su, kažem, očekivali da on postupi kao većina osuđenih u to vrijeme, naime da napusti Atenu i tako izbjegne izvršenje kazne. Sokrat je nasuprot svim očekivanjima ostao u Ateni i nastavio oko sebe okupljati učenike i mlade prijatelje željne razmišljanja, koji su ga svakodnevno posjećivali u zatvoru i s njim provodili dane. Oni su s njim proveli i dan koji je okončan Sokratovom smrću (smrtne kazne u Ateni izvršavane su noću). Još ranije nego ostalih dana okupili su se oko Sokrata njegovi prijatelji i učenici Apolodor, Kritobul i njegov otac Kriton, Epigen, Hermogen, Eshin, Meneksen i mnogi drugi. Najprije su kući otpremili Ksantipu, da ne bi svojim naricanjem ometala razgovor i mir kontemplacije, a onda se posvetili nastojanju da objasne neke paradokse. Sokrat je počeo razmišljanjem o neraskidivoj povezanosti užitka i neugode „koji čovjeku ne mogu doći zajedno, ali ako se za jednim od njih teži i dosegne se, jedva da je moguće drugačije, nego i ono drugo dosegnuti zajedno s njim“ (Phaidon, III, 60), a nastavili su razgovorom o dubljem i bitnijem paradoksu: čovjek prirodno izbjegava smrt i samoubistvo mu nije dozvoljeno, a jedva da se može nazvati mudrim čovjek koji nije svakog časa spreman na smrt. Kad je došao suđeni čas, Sokrat je ispio otrov i mirno nastavio razgovor s prijateljima, o odnosu tijela i duše, te o sudbini duše koja se oslobodila tijela i dospjela u Had.
Paralelizam ova dva umiranja sasvim je očigledan, kao što je očigledno i parodiranje prvoga umiranja (Sokratovog) u drugome (Petronijevom). I jedan i drugi prihvataju smrt, to jest ne pokušavaju je otkloniti i odgoditi njezin čas. I jedan i drugi insceniraju svoje umiranje u skladu s temeljnim uvjerenjima, prema kojima se živjelo i radilo cijelog života. I jedan i drugi okupljaju u smrtnom času oko sebe drage ljude, mirno primaju svoju smrt i čekaju je razgovarajući o onome što im je važno i čemu su posvetili život. Oba umiranja traju dugo, jer otrov, koji je popio Sokrat, ne djeluje brže od postepenog oticanja krvi, za koje se odlučio Petronije. Očigledne sličnosti samo naglašavaju razlike među ovim dvjema smrtima. Razlike u ambijentu, između zatvora i bogatog posjeda, kao i razlike u društvima kojima su umirući junaci okruženi, a pogotovo razlike između sadržaja razgovora kojima su praćena dva umiranja i tona kojim se ti razgovori vode. Sokrat šalje svoju ženu Ksantipu kući, da ne bi uzdasima, jaucima i drugim manifestacijama emocije, ili čak samom nijemom emocijom , ometala njegov razgovor s prijateljima i učenicima, a Petronije se okružuje prelijepim plesačicama i sviračicama, ne bi li se probudila makar žudnja, ako već nema emocija koje bi uznemirile društvo i razgovore.
Ne možemo znati je li Petronije, kad je inscenirao svoju smrt, namjerno tom inscenacijom parodirao Sokratovo umiranje, ali je sasvim očigledno da je on to učinio. Nema sumnje da ima nešto herojsko u Petronijevom pristajanju na smrt, kao i u Sokratovom, samo što su njegovi razlozi za pristajanje svojevrsno „izokretanje“ ili parodiranje Sokratovih. Sokrat pristaje na smrt jer hoće da ponudi primjer poštivanja zakona (u vremenu bezakonja), filozofske pomirenosti sa sudbinom, discipline i sposobnosti da se vlada sobom, a Petronije to čini da bi sebi uštedio napor i dosadu. Dok umire, Sokrat boravi u zatvoru, a Petronije na bogatom posjedu. Prvi je okružen mladim filozofima željnim znanja, a drugi poslugom, lijepim ženama i besposlenim prijateljima. Filozof govori o smrti, duši i vrlini, a romansijer o osjetilnim užicima, provodu i nasladama. Prvoga zanima kako da svojoj duši osigura dobar sud na onom svijetu, a drugom je važno da izbjegne bol i dobro se zabavi na ovom. Parodiranje Sokratove smrti u Petronijevoj objektivno je i očigledno, kao parodiranje grčkog ljubavnog romana u njegovom Satirikonu. Prilično je svejedno je li Petronije u svom romanu htio parodirati grčki roman ili nije, njegovo djelo je to učinilo. Upravo tako je i sa inscenacijom umiranja, svejedno da li je autor inscenacije htio parodirati svog velikog prethodnika ili se to dogodilo bez njegove namjere, po volji „teksta“, to jest strukture zbivanja.
Teško je, naravno, povjerovati da majstor forme i parodije, kakav je Petronije bio, bez namjere i nesvjesno napravi tako konzekventno provedenu parodiju jednog događaja, ali je u krajnjoj liniji važno da ju je on napravio. (Kad nastojimo razumjeti događaj, moramo računati s činjenicom da u stvarnom zbivanju, kao i u umjetnosti, autopoiesis igra važnu ulogu. Od jednog određenog stupnja dovršenosti, struktura se takoreći sama dalje gradi dok ne dosegne onu formu koja joj je imanentna. Vjerujem da je autopoiesis, odnosno sposobnost njihovog „samodovršenja“ ona osobina po kojoj se organske strukture razlikuju od mehaničkih.) Procesom umiranja, koji je oblikovan u skladu s njegovim književnim djelom, s njegovim uvjerenjima i njegovim djelovanjem, Petronije je svoj boravak na svijetu dovršio, doveo do prepoznatljive i shvatljive forme, a time mu je ujedno dao značenje i smisao. Drugim riječima, on je svoj život konstituirao kao umjetničko djelo. To djelo se aktivno odnosi prema jednom drugom djelu, naime Sokratovom životu i smrti, s kojim još danas vodi razgovor.
Važno je imati na umu da parodija, doduše, znači poricanje ili poništenje onoga na šta se odnosi (grčka riječ parodeo znači „krivo pjevati pjesmu“, odnosno „podrugivati se“), ali znači i „usporednu, paralelnu pjesmu“, „tekst koji teče duž nekog drugog teksta“, pa prema tome znači alternativu onome što se parodiram to jest usporedbu s njim. (Parodija po definiciji teče usporedo s onim što parodira, paralelno njemu, a parallelos znači „paralelan“, „uspoređen“, „u nečemu jednak“.) Petronije se nesumnjivo podruguje Sokratu, kad ga parodira, ali time istovremeno ispisuje alternativu učenju koje je Sokrat formulirao svojim životom, govorom i djelovanjem. On recimo sigurno dovodi u pitanje Sokratovo uvjerenje da se vrlina može naučiti, da je sreća prije svega pravilan odnos duhovnoga i tjelesnog užitka, a taj odnos je pravilan samo onda kad se tjelesno kontrolira duhovnim, kao i njegovo učenje da je istinsko znanje najprije znanje o vječnome. (Govorimo naravno o Platonovom Sokratu, onaj Ksenofonov je mnogo više obris, nego li neko koga poznajemo.) Tako bi se naprimjer čovjek koji živi u skladu sa Sokratovim učenjem odrekao užitka u ljubavi s nekim jako privlačnim, ako bi se našao samo jedan razlog, ma koliko sitan, protiv te ljubavi, ili čak i onda kad ne bi bilo ni jednog razloga za prepuštanje toj ljubavi i užitku u njoj. Taj čovjek ne uživa u hrani, jer previše dobre hrane ugrožava zdravlje, a dovodi u pitanje i poštivanje mjere, koje je u svemu najvažnije; on izbjegava ples i muziku jer se oni obraćaju tijelu i zanemaruju duh, on, kratko rečeno, izbjegava sve što bi mu boravak na svijetu moglo učiniti privlačnim. Život bi, pojednostavljeno govoreći, za Sokrata bio trud da se postupa u skladu sa znanjem o vječnome, to jest sa formama koje nam to naše znanje o vječnome zadaje.
Živeći i umirući u znaku tjelesnog užitka, dakle neposredno datoga i najprolaznijeg što se može zamisliti, Petronije se podruguje svemu što je Sokrat bio i naučavao. On ne vjeruje da se vrlina može naučiti, jer ne vjeruje u vrlinu uopće, što znači da se ne bi imalo šta naučiti, ni ako bi se neko potrudio. On se ne pita o tome da li vječnost postoji ili ne, ali pouzdano zna da on boravi u vremenu, dakle u prolazu i prolaznome, pa se odriče znanja i razmišljanja o vječnome. Sokratovom odricanju Petronije suprotstavlja nasladu, odnosno hedonizam, vječnosti i trajnim vrijednostima koje Sokrat uzima ozbiljno i prema kojima se ravna, Petronije suprotstavlja ovaj trenutak i život koji je stvaran samo u ovom trenutku. Pojednostavljujući, rekao bih da Sokratovom „etičkom racionalizmu“ Petronije suprotstavlja senzualizam ili „senzualni realizam“.
Za ovakvo Petronijevo uvjerenje i „filozofijsko učenje“ našlo bi se i argumenata. O onome što jeste, sigurno mogu reći samo to da ono jeste, sve drugo što o njemu kažem ja mu pripisujem. Zato su i „etičke kvalifikacije“ postojećega, po kojima je nešto dobro a nešto drugo zlo, jedno vrlina a ono drugo porok, samo naši, ljudski, konstrukti kojima dodajemo, odnosno pripisujemo postojećemu osobine koje nisu primarno njegove, prema tome nisu mu imanentne i nisu stvarne. Jedino sigurno znanje koje ja, kao čovjek, mogu imati je ono neposredno dato, ono što osjećam u ovom trenutku, i zato su ugoda i neugoda mnogo pouzdanije kvalifikacije postojećega, nego porok i vrlina, dobro i zlo. Ni one, doduše, ne atribuiraju postojeće, recimo predmet na koji se odnose, nego izražavaju moje osjećanje i doživljaj tog postojećega, ali su neposredne i utoliko pouzdanije od svega drugoga što bih mogao reći. Život je proces, a ne struktura, živ čovjek boravi u prolazu i prolaznome, zato je „sada“ jedina stvarnost o kojoj on može relativno pouzdano govoriti.
Ne vjerujem da je Petronije, parodirajući Sokrata, htio poreći njegovo učenje i doživljaj svijeta, sve ono što je Sokrat iskazao svojim životom, djelovanjem i umiranjem, zato sam i podsjetio na to da parodija ne mora poništavati ono što parodira, nego mu može nuditi alternativu. Onim što je kazano Petronijevom odlukom da umre i samim umiranjem, ne poriče se mogućnost, možda čak nužnost, da čovjek boravi u sjeni vječnosti dok prolazi svijetom, da može nešto saznati o trajnim vrijednostima i vrlinom im se približiti, da se čovjek i njegovi postupci ne mogu izmaknuti etičkim kriterijima. Petronijeva parodija Sokratovog umiranja samo je naglasila da čovjek, koliko god boravio u sjeni vječnosti, prolazi i stvaran je u sadašnjem trenutku, da je neodvojiv od tijela koliko god se okretao duši, da ga znanje o vječnome ne oslobađa osjeta i potrebe za njima. A njegov roman Satirikon, to jest ono što je od njega sačuvano, potvrđuje upravo predloženu interpretaciju. Junaci Petronijevog romana poznaju sve ideale junaka grčkog ljubavnog romana, možda ih i dijele s njima, u svakom slučaju govore o časti i čednosti, vjernosti i moralu, barem onoliko koliko junaci grčkog romana. Ali ih to ne oslobađa ranjive, slabe, ljudske tjelesnosti. Junaci grčkog romana osjete studen ili glad samo onda kad treba literarno pokazati da su zlostavljani i da pate, a Petronijevi junaci skitaju upravo zato što ih njihova tijela prisiljavaju da traže hranu, odjeću, krov nad glavom... Hoću reći, u Petronijevom romanu se ideali grčkog romana ne poriču, tu se samo razotkriva činjenica da su svi ti ideali čista retorika, sve dok zanemaruju tijelo i neposredno date životne okolnosti. Bilo bi naime izrazito neduhovito književno djelo u kojem bi se na uzdržavanje od jake i dobro napravljene hrane pozivalo junake koji gladuju.
Nije teško razumjeti da čovjek s naglašenim smislom za humor, kakav je Petronije sigurno bio, osjeti potrebu da parodira doživljaj svijeta koji propovijeda odricanje u ime metafizičkih razloga, pogotovo ako te propovijedi sluša od Senece i drugih, njemu suvremenih, stoika, koji se bez mnogo razloga ali zato uporno, pozivaju na Sokrata. Kako ne parodirati zahtjev da se identificira s vječnošću biće koje prolazi, ili učenje koje gladnom čovjeku objašnjava da je dobro i puno vrline uzdržati se od prežderavanja, jer previše hrane škodi zdravlju i narušava mjeru, koja postoji u svemu i treba vladati svime. Tu mislim nema potrebe za komentarima, jer je sve jasno i posve prirodno.
Trebalo bi, međutim, prokomentirati činjenicu da Petronije, parodirajući Sokrata, u jednom veoma značajnom elementu potvrđuje njegovo učenje i njegov doživljaj svijeta. Naime odlukom da umre i načinom na koji je to uradio, dakle inscenacijom svog umiranja, Petronije ponavlja temeljni Sokratov stav – da je čovjek zoon metaphysikon, biće obdareno ili prokleto duhom i jezikom, biće koje je uvijek manje ili više od sebe, a uza sve to ili upravo zato biće slobode. Petronije inscenira svoje umiranje tako da se ono, kao događaj, simetrično (parodijski) odnosi prema jednom drugom događaju, te tako proizvodi značenje i smisao, upućuje na nešto izvan sebe, postaje više od sebe samoga. Osim toga, u svakom svom detalju Petronijevo umiranje izražava jedan doživljaj svijeta, upravo onu sliku svijeta koju smo mogli naslutiti iz Satirikona, a koju prilično jasno formulira njegovo parodiranje Sokratovog umiranja. Umirući onako kako je učinio, Petronije „ispisuje“ jedno učenje o svijetu i čovjekovoj poziciji u njemu, polemično postavljeno prema idealizmu i njegovoj retorici, ali utemeljeno, kao i platonovski (sokratovski?) idealizam, na uvjerenju da je čovjek mikrokosmos, biće koje u sebi reflektira Logos, temeljni zakon (ili sklop zakona) koji upravlja svijetom, u skladu s kojim se ponaša i funkcionira univerzum. Čovjek je mikrokosmos jer je odraz kosmosa, on može saznati ili bar naslutiti Logos, temeljnu istinu, zakon ili načelo kosmosa, upravo zato što se on, Logos, reflektira u njegovome ljudskom biću. Petronije umire kao „životinja koja žudi za užitkom“, i time tvrdi, zbog načina na koji je umro, da je užitak Logos, da je istina kosmosa ono što se može uživati i osjetilno pojmiti. On očigledno vjeruje da svijet ima neku istinu (Logos, kako bi rekao Heraklit) i da se ta istina reflektira u njegovom, Petronijevom, biću, a time namjerno ili nenamjerno tvrdi da se u njegovom biću i u njegovoj smrti izražava jedan od temeljnih zakona ako ne i sami temelj svijeta, pa je po tome on, Petronije, makar bio i „životinja koja žudi za užitkom“ izrazito metafizička, svjesna zakona svijeta, koji se daju naslutiti s onu stranu materijalnih činjenica, i željna da te zakone sazna i izrazi.
Naglasio sam da su Petronije i Sokrat dokazali da su bića slobode, ne samo time što su odlučili o svojoj smrti i njezinom načinu, nego i time što su tom odlukom izrazili temeljnu istinu ljudskog bića. Čovjek naime jeste biće slobode, blagoslovljeno ili prokleto slobodom u svojoj „ontološkoj osnovi“. Kur‘an kaže na jednome mjestu da sva stvorenja, sve ono što postoji, samim svojim postojanjem slavi Stvoritelja, a jedino čovjek može odbiti da Ga slavi, može Ga čak poricati jezikom. Iz ove temeljne, iz mogućnosti da se suprotstavi svem postojanju i porekne samog Stvoritelja, slijede sve druge forme ljudske slobode i zaključak da je sloboda čovjekovo ontološko određenje, to jest da je čovjek po slobodi to što jeste. Vjerujem da sa spomenutim kur'anskim iskazom o ljudskoj slobodi korespondira ono što su o slobodi rekli Sokrat i Petronije, umirući po svojoj odluci i to tako da tim činom iskažu Logos koji se reflektirao u njihovim bićima, ono naime što su oni držali temeljnim zakonom svijeta, ono što je upravljalo svijetom kako su ga oni vidjeli i osjetili.
Ovdje mi se, bez moje volje i čak protiv nje, nameće pomisao na još jednog pisca slobode i smrti, na Alberta Camusa, koji je upravo u samoubistvu vidio dokaz ljudske slobode i u smrti njezin razlog. Pomisao na Camusa u ovom kontekstu nameće usporedbu njegove smrti s dvjema lijepim smrtima, kojima je posvećeno ovo razmišljanje. Je li njegova smrt u saobraćajnoj nesreći, apsurdna i slučajna, izrazila njegov doživljaj svijeta, to jest Logos kosmosa u kojem je on boravio, onako kako se dogodilo u slučaju Sokrata i Petronija? Je li to, što govori njegova smrt u saobraćajnoj nesreći, istina njegovog bića i svijeta u kojem je on živio? Šta ona kazuje o našem svijetu, ako jeste tako? Da je svijet na koji smo mi osuđeni nasilan, apsurdan i bez logosa, jer njime vlada puki slučaj? Ili se radi samo o tome da mi više nismo sposobni povjerovati u logos, to jest da je logos u koji mi vjerujemo - eksplozija? Svijet na koji je bio osuđen Camus, a to je svijet u kojem i mi danas boravimo, nije stvoren plesom pramajke božice, niti je izgovoren, niti je panteistički svijet živih tijela, u kojem je boravio Petronije - to je svijet nastao eksplozijom beskrajno guste čestice materije, kako nas uči naša kultura. Logos tog svijeta vjerovatno jeste slučaj i njegov brat apsurd, a ljudska bića koja žive u tom svijetu, ako imaju unutrašnju istinu, dakle ako reflektiraju logos svoga svijeta, umiru apsurdno, nasilno i slučajno, recimo u saobraćajnoj nesreći. Tako mi se bar sada čini. Iako mi se istovremeno čini da je sve što sam ovdje rekao samo konstrukcija i niz pojednostavljenja jednog umornog čovjeka, koji mora sve češće misliti o onome što ne može izbjeći i što mu je svakim danom sve bliže.